Berislav Arlavi – Mlada glazba

mlada_glazba_booklet_outl-1U promicanju hrvatskog glazbenog stvaralaštva, ovim nosačem zvuka, Berislav Arlavi je zahvatio one slojeve umjetničke imaginacije Pavla Dešpalja i Stjepana Šuleka koji su nam do sada bili nepoznati ili zanemareni. Premda se na prvi pogled čini da jednoj zreloj sonati pripada mjesto u kategorizaciji koncertantnih djela, doista se redoslijed minijatura i stavaka ovog programskog nosača zvuka pripremio na putovanje u jednu sferu stvaralaštva koja  najčešće pozadinski osigurava nekom djelu trajnost i svježinu.

Skladatelji oduvijek rado pišu za djecu, a neke su skladbe i ciklusi postali trajnom europskom baštinom, od Bachovih suita pisanih za sinove i malih karakterističnih sličica Roberta Schumanna do najpoznatijeg dječjeg ciklusa Claudea Debussyja „Children’s Corner“ s  kojim se i ovdje naglašeno prepoznatljivo  sučeljavaju Šulekovi i Dešpaljevi ciklusi. Suditi o edukativnoj strani skladbi i njihovim tehničkim zadacima može biti nezahvalno jer se u svakom od poriva da se pišu glazbene tonske slike za dječji uzrast krije ljubav kako prema glazbi tako i prema djeci, a najčešće prema svom vlastitom djetinjstvu.

Ovo potonje je često uglazbljeno na najrazličitije načine, ponekad pomiješano s tematikom skladbi u albumima za mladež, a ponekad izdvojeno kao posebna tematska cjelina, o čemu svjedoči ciklus od pet gudačkih kvarteta Stjepana Šuleka, nastalih u razdoblju od 1984.-1985. pod nazivom „Moje djetinjstvo“.

Stoga su ovdje predstavljeni ciklusi namijenjeni mališanima doista i namijenjeni njima, i ne opterećuje ih skladateljska potreba za reminiscencijama koje bi zagušile stanovitu objektivnost koja je potrebna kad su skladbe namijenjene široj publici i njoj darovane kao podstrek i edukativna razonoda. Nakon dvaju Šulekovih ciklusa „Malo pa ništa“ i „Muzika za mališane“, ciklus Pavla Dešpalja je po sebi čudesno darovit uradak sedmogodišnjeg dječaka.

Uobičajeno je da cikluse za djecu pišu odrasli skladatelji koji svoj stil prilagođavaju početničkim koracima djece koja uče glazbu, ali slijed od sedam minijatura Pavla Dešpalja „Dječja suita“ je glazba djeteta za djecu, i ovdje se prvi put predstavlja. U stanovitom spajanju oba poriva da se piše za djecu, ali i da se pri tome glazba posveti jednom djetetu, Debussyjev ciklus stvara vječnu uspomenu na njegovu kćer , njenu englesku guvernantu i svijet kakav je mogla doživjeti dječja duša u Parizu  početkom 20.stoljeća. U slijedu traganja za onim ponornim svježim i novim proljetnim snagama života, „Masques“ odaju doživljaj novine prisutan u ondašnjem slikarstvu prožetom primitivističim motivima koji su dali vjetar u leđa daljnjim umjetničkim stremljenjima.

I upravo na toj točki novog poleta, Druga sonata za klavir Stjepana Šuleka finalizira ovaj crescendo traganja za novim i  individualnim, poput krošnje stabla izrasta iz malih sjemenki skicoznih klavirskih minijatura.

Stjepan Šulek (1914.-1986.) skladatelj, dirigent, violinist i pedagog, obilježio je noviju povijest hrvatske glazbe kako individualističkim opusom, tako i značajnim utjecajem na naraštaj skladatelja koje je podučavao. (Kelemen, Horvat, Detoni, Dešpalj, Kempf, Kuljerić). I sam učenik velikog skladatelja Blagoja Berse, ipak je kao autodidakt na polju skladateljstva u sebi nosio velike kapacitete koje je tek trebalo usmjeriti na povijesno dokazane putove kako bi se otvorili i procvali.

Uobičajeno se njegov stil tumači kao troslojni suživot barokne motorike i polifonije, neoklasicizma i kasnog romantizma, a njegova glazba kao stilska polifoničnost ili glazba o glazbi. I doista se korištenjem tonalitetnosti, opiranjem novim avangardnim tendencijama, velikim majstorstvom glazbenih oblika i instrumentacije, Šulek može tako interpretirati, no sud vremena će morati voditi računa o njegovom sveukupnom umjetničkom stavu koji je tražio dubinu i univerzalnost.

Dvije je opere skladao potaknut stvaralaštvom Williama Shakespearea (Oluja, Coriolan), a općenito se u njegovom pristupačnom osobnom stilu nesputanim modom može osjetiti da je u glazbi materijal uvijek vođen idejom, uvijek nov izraz neke ideje, uvijek mlad. Nagrada ustanovljena 1993. za mlade violiniste i skladatelje, rječito govori o tom aspektu Šulekova djelovanja u kojem je bio otvoren za novo, ali ne bilo koje novo, nego svoje i originalno, autentično.

Ciklus „Malo pa ništa“, ima šest stavaka, a praizveden je 27.srpnja 1971.( Saša Kalajdžić), u Zagrebu. Počinje stavkom Zvona, a i završava stavkom Opet zvona. Tema zvona se više puta javlja u opusu Stjepana Šuleka. U zadnjoj koncertnoj etudi, u Trećem klavirskom koncertu i Osmoj simfoniji. Zvona su okvirni motiv ovog dužeg dječjeg ciklusa kojim nastoji u djetetovu sluhu razviti osjećaj za visinu i boju tona, odzvuk i vibraciju. Nizanjem intervala na osnovni ton u odjeku, sa sekundama koje zatvaraju uspon,stvara se područje zvučanja koje zadnjim nizom ostaje otvoreno. Time se stvara podloga za muziciranje na tom tonskom polju . Četiri minijaturne sličice  kretat će se u okviru ovog zvonkog polja.

„Prvi koraci“ u jednom slijedu nestalnih tonova u crescendu sugeriraju prve pokušaje uspravnog hoda. „Sunca, radosti“ je uspjeli kroki opisivanja prodora vedrih zraka sunca. „Mama, mama, boli me duša“, sjetna je, ravnomjerna tužaljka zbog neke rane boli koja se polako mijenja i naposljetku prolazi, utapa se u elegični slijed dur akorda. „Spavaj, spavaj“ je melodijski razrađena uspavanka kakvu odrasli namjenjuju djeci, harmonijski na mjestima i disonantna, s obveznim ponavljanjima i u postepenom širenju koje joj daje čar. Ova četiri duševna iskustva prikladno su uokvirena zvukovnom zavjesom imitacije zvona.

„Muzika za mališane“ nije toliko zaokružena cjelina kao prethodni ciklus, već je više kao torzo otvoren za nova eventualna dodavanja različitih dječjih iskustava, ali je ostao na tri stavka. „Mi smo dva siromaka“ dvodijelnom koncepcijom, elegičnom i žustrom može biti odlična vježba za ritmičko kontrastiranje. „Čudna povorka“ oponaša neku žovijalnu karnevalsku povorku, u karakterističnim je pomacima koji se lako pamte, dok apartni intervali unose život i stvaraju dramatski element iznenađenja. Dobra vježba za učenje interpretacije karaktera. Završni stavak „Sunce sija“ sliči na „Sunca, radosti“ iz prethodnog ciklusa, iako je razrađenije i tehnički zahtjevnije u kratkoj impresionističkoj vratolomiji nepogrešivog ugođaja.

Stjepan Šulek je skladao tri klavirske sonate . Prvu 1947., a Drugu tek nakon 30-tak godina, 1978., dok je Treću napisao odmah za Drugom, dvije godine kasnije, 1980. Također je napisao i Tri koncerta za klavir, što je možda i predtekst za pristup Drugoj sonati.

Tako velik vremenski razmak između dviju sonata dade se objasniti njegovim znatnim angažmanom na polju orkestralne glazbe (8 simfonija, 4 klasična koncerta za orkestar, 10 solističkih koncerata i 2 opere) , ali i potrebom da takvom obliku udahne novi život, oplemenjen iskustvima prethodnih opusa.

Sonata je praizvedena u okviru Osorskih glazbenih večeri, 12.srpnja 1978.(Vladimir Krpan). Ima tri stavka: masivni Moderato assai, Andante ma non troppo i Allegro con brio. Klasična podjela ovdje služi kao čvrst okvir za novitete stila unutar svakog stavka, no osnovni ugođaj ove sonate je da je sama sebi dovoljna kao koncert za klavir i orkestar. Majstorstvo kojim Šulek ostvaruje samodijalog vodećeg i pratećeg materijala,  oprisutnjenog u formi koncerta za klavir i orkestar, zapanjujuće je. To je sonata koja je zbir ne samo sonate već i najveće orkestralne forme, unutar jednog glasa klavira koji je dovoljan da sam sebi bude i zvuk orkestralnog tijela.

mlada_glazba_booklet_outl-2