Berislav Arlavi – Hrvatski klasici

arlavibook2Izbor skladbi za ovu minijaturnu zbirku hrvatskoga skladateljskog pisma za glasovir, koja nosi naziv Hrvatski klasici, naoko je paradoksalan, proturječan i neočekivan. Iako su suvremenici, riječ je o skladateljima potpuno različitih stvaralačkih svjetonazora. Njihov kasniji skladateljski put također ih drži razdvojenima. Izrasli su iz različitih škola. Bjelinski je učenik Blagoja Berse i Franje Dugana, Kelemen Stjepana Šuleka, Malec Mila Cipre, a Šulek je „do svojih skladateljskih rezultata došao praktički sâm, bez učitelja, odnosno uz mnogo učitelja koje je sâm birao…“ (Stanko Horvat). Stjepan Šulek (Zagreb, 1914. – 1986.) na jednoj strani, a Bruno Bjelinski (Trst, 1909. – Silba, 1992.) na drugoj, slove kao predstavnici takozvanih „neo“ stilova ili tradicionalne škole, dok su Milko Kelemen (Slatina, 1924.) i Ivo Malec (Zagreb, 1925.) predstavnici Nove glazbe u smislu općeg naziva ovoga pojma. Gledajući ih u paru kao dva antipoda (Šulek / Bjelinski, Kelemen / Malec) dodiruju im se tek godine rođenja. Međutim, usprkos mnogim estetskim nepodudarnostima, ovdje ih čini bliskima njihovo vlastito stvaralaštvo jer četiri odabrane skladbe pripadaju tekovinama prošloga stoljeća. Dvojica su od njih ostala u tom stoljeću, akademici Stjepan Šulek i Bruno Bjelinski kojemu se 2009. godine obilježila 100. obljetnica rođenja. U obilju glazbenih logika toga vrlo tolerantnog doba, kada se potpuno individualiziraju rukopisi i zaokružuju skladateljske sinteze, svaka od tih skladateljskih osobnosti čvrsto je urezala vlastiti profil u nacionalnu glazbenu kulturu. Pa ipak, koliko god ih poznavali, uvijek će se ukazati neke manje znane stranice poput Treće sonate Bjelinskog ili glasovirskih Sonata mladih Milka Kelemena i Ive Maleca. Iz perspektive kasnijih opusa (Kelemenovih i Malecovih) upravo one predstavljaju nepoznatu zemlju i svojevrsno povijesno iznenađenje, jedva poznati dokument vezan za njihove rane rukopise iz pedesetih godina. Vjerojatno je da je ovo prvi trajni audio zapis Malecova opusa. Upravo otkrivanje nepoznatog o poznatom bilo je razlogom moje zaokupljenosti „klasikom“ i iznošenja vlastita doživljaja četiri glasovirske poetike koje su nastale između pedesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada još nisam bio rođen. Kako sam sve više ulazio u glazbeni prostor i izazove pojedinih djela te u njihovu strukturu, tako je na površinu izlazila osobnost svakog od autora. Baš ta, usudio bih se reći, intima vodila me dalje i dublje, a njezino razotkrivanje bila je jedna od glavnih poteškoća (uz one tehničke naravi). Kako profilirati njihove karaktere, ideje i osobne stilove ?

 

Milko Kelemen – Sonata (1953.)

kelemen-2

Od samoga početka studiranja Kelemenove Sonate silno me je privukao plesni karakter prvoga stavka u 6/4 mjeri. Međutim, skladatelj je stavio oznaku Allegro veemente i time zapravo dao novi smisao: plesno da, ali vehementno! Uostalom, stalno mijenjanje mjera čak i pridonosi oznaci „vatreno, burno, žestoko, neobuzdano“. Jer, nekako mi se čini da raspon mjera od 6/4 na početku pa preko 5/4, 3/4, 11/4, 8/4 i 7/4 sve do samoga kraja, štoviše, do zadnjega takta, kada se opet vraća na plesni karakter s početka, bitno podcrtava naznačeni veemente. A kako se mjere doslovno mijenjaju iz takta u takt (teško da ih ima nekoliko istih u nizu, a da se ne promijene), tako slušatelju, kao i interpretu, struktura nikako ne dopušta da se opusti. Uplovi. Dva su temeljna zvuka toga stavka. Dvije vrste karaktera. Prvi je (možda bismo mogli reći i prva tema) plesni, ritmičan i vehementan, kako skladatelj precizno upućuje, a povremeno dodiruje granice krikova ili vriska. Drugi je (ili druga tema) lirski, nježan i pijevan. Sonata je pisana u blokovima s naglascima na njihovim razlikama, uključujući i one u mjeri i ritmovima, pa sam već i na taj način dobio dosta „uputa“ za oblikovanje i interpretaciju, prije svega mislim na boje i kolorističku bujnost potrebnu za stvaranje razlikovnosti zvuka. U skladbi je moguće osjetiti i nadahnuće folklorom baš zbog stalne izmjene neparnih i parnih ritmova, što je također istaknuto u drugom stavku gdje skladatelj usred Andante sostenuto prekida jednu misao i umeće drugu. Nenametljivu. Kao dva glasa koja međusobno polifono razgovaraju da bi se opet nakon svega vratila izvoru. U drugom dijelu toga stavka mijenja se stil i prelazi u Allegretto, kao neka vrsta najave za završni Presto. Sam konac trećega stavka zaokružuje kaotični vrtlog označen Prestissimo. Moguća je i određena inspiracija Bartókovom Sonatom. Iako me, doduše, Kelemenova više privukla, ostavila dublji dojam, a na pijanistički mi je način bila prihvatljivija. Ta asocijativnost zapravo je dokaz da uzor ne mora preuzeti novo djelo, već da postoji umjetnički način dodatne nadgradnje. Sonatu je praizvela pijanistica Denise Balanche u Sieni 1954. neposredno nakon skladateljeve diplome na zagrebačkoj Muzičkoj  akademiji. Bilo mu je 29 godina.

Pri izvedbi sam koristio partituru nakladnika Henry Litolff’s Verlag / C. F. Peters, 1960.

Berislav Arlavi: Sonata za klavir

Allegro veemente

Andante sostenuto – Allegretto

Presto

Ivo Malec – Prva sonata (1949.)

ivo-malecU doba kada je pisana Malecova Prva sonata za klavir pojam vremena zasigurno su označavali glasovirski opusi D. Šostakoviča i S. Prokofjeva. Želio umjetnik ili ne, neke ranije značajke jednostavno se upiju. Velika djela nadahnjuju. Kao što svakoga od nas nadahnjuju veliki stvaraoci. Ne samo glazbenici, nego i slikari i pjesnici. Čini mi se da je mladi hrvatski skladatelj ideje takvih autora sabio, zgusnuo. Tada su mu bile 24 godine. Iskaz onodobnoga modernog vremena, klasikâ 20. stoljeća, stavljen je u kontekst zgusnuta izričaja tako da su sva tri stavka Sonate povezana u jedinstvenu cjelinu. Puno je dosjetki u radu, kao i u razvoju i sažimanju fraza unutar mikrosvijeta u kojemu se svaki tren događa nešto novo. To su ujedno dodirne točke svih stavaka. Čak se i tematski materijal ponavlja, ali uvijek drugačije, prilagođen naravi određena stavka. Posebno je zanimljiv drugi po redu, Intermezzo. Upravo mi je njegov naziv odredio put gdje treba tražiti stil, skladateljevu ideju. Taj je polagani stavak jedan ogromni balon. Korona između dvaju svjetova. Prvi stavak je brz (Allegro energico), kao i treći (Rondo – Allegro vivo), tako da je drugi briljantno iskorišten kao odmorište. Fizičko i slušno. Kao suprotnost svemu što je bilo i što slijedi. Malec štedi fizički osjećaj vremena, ali ga fino i s mjerom ispunjava. Tu dosjetljivu racionalnu lapidarnost zadržava u svim stavcima. U ovome opusu zadržao je i strukturu sonate, njezinu konstrukciju s prvim i drugim temama, provedbom,reprizom i kodom.

Pri izvedbi sam koristio partituru nakladnika Udruženje kompozitora Hrvatske, Zagreb, 1957. (danas Hrvatsko društvo skladatelja).

Berislav Arlavi: Sonata za klavir

Alegro energico

Intermezzo (Adagio molto)

Rondo(Allegro vivo)

Bruno Bjelinski – Treća sonata (1960.)

bjelinskiTreća Sonata Brune Bjelinskog po meni je najzrelije i najreprezentativnije djelo njegova glasovirskog opusa. Pritom ne mislim na dječje cikluse jer je na tome području zaista nenadmašan. Znajući njegov život (iz biografskih podataka i priča, nisam ga nažalost osobno poznavao) koji nije bio lagan, shvatio sam da mu pri stvaranju, uz sve nedaće što su ga pratile, nije bilo jednostavno sačuvati vedrinu duha. Njegova Druga sonata takav je primjer; skladana je za vrijeme Drugog svjetskog rata na Visu gdje je bio interniran. Ali je u Trećoj zaista eksplodirao. Tematski, karakterno, melodijski, duhovno… Kroz oblik skladbe uspio je zadržati i iskazati vlastitost. Struktura i forma nisu nametnule ni narušile njegovu intimu. Naprotiv. Pogotovo se to vidi i osjeća u drugomu stavku koji je u osnovi triste. Nakon prvoga, punog vedrine, radosti i nekog vječnog duhovnog optimizma, strukturirana u formi pitanja i odgovora (Allegro maestoso – Adagio – Allegro – Adagio – Allegro assai), slijedi drugi. Zanimljivo, počinje jecajima. Javljaju se kroz čitav stavak Adagio, između prekrasnih melodija upotpunjenih još ljepšim harmonijama koje su me tonski vodile, prelijevajući se iz jednog iznenađenja u drugo, što je istodobno upravljalo i dinamikom. Na kraju puta, u trećemu stavku Allegro scherzando – Trio ipak dolazi unutarnja vedrina, a s njom i dodir radosti. Karakteristična neobaroknost i motoričnost (možda su posljedice njegove zaokupljenosti kontrapunktom, naravno uz njegov uvijek mladi duh i karakter spojene u Jedno). Tu zrelost potvrđuje i u ovome stavku mijenjajući mu narav u drugom dijelu, prelazeći iz motorike i brzog tempa u mirnu temu. Spokojnu i čistu, bez stresa i vanjskih utjecaja. Jednostavnu. Imao sam zaista dojam da poručuje iz daljine kako je sve dobro. Mišljenja sam da je tako treba i svirati. Nebeski, iz daljine, ali opet vedro. (Zanimljivo je kako se svi naši osjećaji, osobnost, misli, stanje duha, čak i trenutačno stanje odražavaju na umjetnost. I njezino izvođenje.)

Pri izvedbi sam koristio autograf partiture, Zagreb, 1960.

Berislav Arlavi: Treća sonata

Allegro maestoso – Adagio – Allegro assai

Adagio

Allegro scherzando – Trio

Stjepan Šulek – S.O.S., tri koncertne etide (1972.)

7109101Zanimljiva je pripovijest o S.O.S. etidama posvećenima velikomu pijanistu Arturu Benedettiju Michelangeliju. Jedne večeri okupilo se manje društvo kodprofesora Vladimira Krpana (Zvonimir Berković, Šulek sa suprugom, Michelangeli…, uglavnom muzičko društvo). Slušala se, uz partituru, snimka Šulekova Trećega klavirskog koncerta s Vladimirom Krpanom kao solistom. Po završetku, Michelangeli je zamolio ponovno slušanje. Djelo ga se toliko dojmilo da mu je skladatelj kasnije posvetio S.O.S. etide („Velikomu majstoru Arturu Benedettiju Michelangeliju“) koje slavni pijanist nažalost nikada nije snimio. Koncertne etide završene su 17. siječnja 1972., kako je zapisano u rukopisu, i nadahnute su tadašnjim nacionalnim povijesnim događajima. Svaka je od njih zatvorena cjelina. Prisutne su tri estetike, tri mini portreta i dramatska prizora. Prva etida Allegro furioso je virtuozna, lisztovska, a cijela njezina osjećajnost okrenuta je prema drami i porukama S.O.S. signala u eksponiranoj dionici desne ruke. Druga Andante lamentoso nosi značajke Rahmanjinova stila, a na emocionalnom planu potpuno je suprotna prvoj. Ovdje, pak, skladatelj ulazi u intimni prostor samoće prepun lijepih, asocijativnih tema i zanimljivih fraza. Pokazuje raskoš osjećaja i misli, povremeno nemirno romantičnih. Ipak, pri kraju nada umire i pojavljuju se S.O.S. signali, ne bez razloga u dubokom registru. Čuju se sve dalje i dalje. Tako dobivamo dojam utapanja, nemoći. Kraja. Na to se nastavlja treća etida Lento trepidante, impresionistička slika sa stilskim i tehničkim značajkama Ravelova rukopisa. Djeluje kao potonuće. Za mene ima zagrobno značenje svijeta onkraj života, istaknuto simbolima zvona, tragičnih, posmrtnih zvona, koja se javljaju u dubokim registrima. Po svemu sudeći, opus na svoj način oslikava hrvatske političke prilike iz ‘71., ali je dubina njegova značenja višeslojna i daleko osobnija. Etide imaju mistično obilježje jer S.O.S. signali, a javljaju se kroz sve tri koncertne etide, potraga su za spasom. Simbolika takve potrage ima osobitu snagu za onoga tko ih upućuje. (Kako sam svirao i Šulekovu Drugu sonatu, odmah sam uočio poveznicu. Ona je također nastala u sedamdesetima. Samo je situacija obrnuta. Na kraju prvoga stavka opada tonus i nestaje, drugi stavak je vrlo, vrlo mističan, po meni i magičan, dok je treći, koji čak podsjeća na četvrti stavak Chopinove Druge sonate, jednostavno – prah. Odlazak.)

Pri izvedbi sam koristio autograf partiture, Zagreb, 1972.

Berislav Arlavi: S.O.S., tri koncertne etide

Allegro-furioso

Andante lamentoso

Lento trepidante