Dvanaest skladbi oblikuju četiri trostavačna djela, napisana između 1949. i 1972. godine, naslovljena kao Sonate Milka Kelemena (1924.), Ive Maleca (1925.), Brune Bjelinskoga (1909.-1992.), te tri koncertne etide Stjepana Šuleka (1914.- 1986.). Izbor skladbi nije slučajan, a predstavlja hrvatske rukopise velike širine umjetničkog izričaja. Pijanist mlađe generacije Berislav Arlavi (Zagreb, 1974.) predstavio je javnosti svoj prvi nosač zvuka “Hrvatski klasici” (Cantus CD 989 052 08942), vrijedan pažnje i medijske promocije. Snimljen u bečkom tonskom studiju PJ Way Studio Vienna, u koprodukciji Cantusa i HDS-a, ovaj uradak nosi suvremen, prozračan i akustički korektan tonski zapis. Nužno je primijetiti da se ovdje radi o debitantu (!) koji je prvom pijanističkom natjecanju pristupio s 15 godina, s odličnim uspjehom diplomirao 1997. u klasi prof. Vladimira Krpana, te djelovao kao samostalni umjetnik od 1998. godine. Na žalost, kasniji početak je uobičajeni put klasičnog pijanista s odgovarajućim repertoarom, bez “vjetra u leđima”, te s umjetničkim ambicijama koje nadilaze one karijerističke. Dvanaest skladbi oblikuju četiri trostavačna djela, napisana između 1949. i 1972. godine, naslovljena kao Sonate Milka Kelemena (1924.), Ive Maleca (1925.), Brune Bjelinskoga (1909.-1992.), te tri koncertne etide Stjepana Šuleka (1914.-1986.). Izbor skladbi nije slučajan, a predstavlja hrvatske rukopise velike širine umjetničkog izričaja. Skladbe za solo klavir navedena četiri suvremenika čine istovremeno kontrast i ravnotežu “neo” stilova Bjelinskog i Šuleka, te Nove glazbe Kelemena i Maleca. Izvedbene zamke naoko su skrivene spoznajom da moderna glazba nosi gotovo sve tonske, dinamičke i artikulacijske oznake, no pažljivijim (opetovanim) slušanjem otkrivaju se mnogi neobični intervali, sinkopirani ritmovi, folklorni detalji u službi ukrasa i tema, te uzastopne metričke mjene (Kelemen, Allegro veemente). Svi se ti odnosi rješavaju skladnom unutarnjom logikom većine djela, no upravo takva partitura nameće pijanistu studiozan teoretski pristup i nikad dovoljno uvježban prstomet i timing. Ovdje je potrebno pohvaliti profesionalni i osobni edukativni odnos Arlavija i profesora Krpana koji je potanko opisan u opsežnoj dvojezičnoj programskoj knjižici. Možda bi se mogla naći neka imitacija Bartokovih fascinacija folklornim i toplim, dječjim ugođajem, no to bi se odnosilo tek na dijelove Kelemenove sonate i one Brune Bjelinskog. Klasičnijim konceptom, Ivo Malec u svojoj Prvoj sonati ističe prekrasan središnji Intermezzo (Adagio molto). Omeđen furioznim brzim stavcima (Allegro energico i Allegro vivo), stavak plijeni ritamskom postojanošću koja donosi minimalističke tonske skice s disonantno intoniranim zaključnim akordima. Šulek pak za svoje etide, zanimljiva naziva “S.O.S.”, veže posvetu velikom pijanistu Arturu Benedettiju Michelangeliju koji ih na žalost nije uspio praizvesti. Njegova glazba oslikava i nemile političke prilike u zemlji (1972.) i uglavnom se drži programskog karaktera. Morzeova abeceda ilustrirana u desnoj ruci čujno asocira na vapaj za pomoći, nužnost spasa, a shodno najčešćoj povijesnoj istini, ugođaj se “gasi” prema kraju djela. Ozbiljnost pristupa diskografskom prvijencu, Berislav Arlavi je dokazao spominjanjem nakladnika svake partiture, godine izdanja, te u slučaju Bjelinskog i Šuleka korištenja originalnih autografa. Uvodni komentar napisao je sam, s neskrivenom iskrenošću i potrebnom erudicijom.

Snalazeći se u “otkrivanju nepoznatog o poznatom” i “ulaženju u glazbeni prostor,  Arlavi je iznio presjek domaće pijanističke literature druge polovice dvadesetog stoljeća. Moderno i klasično, britko i osjećajno, opušteno i s odgovornošću. Kvalitetno i promišljeno premijerno predstavljanje domaćoj (i stranoj) publici, ne ostavlja puno prostora za promašaj narednog projekta. Sadržajnu enigmu valja riješiti sa samim sobom. Mogućnosti je mnogo, ali ispravan je odabir samo jedan.

Igor Koruga, Nacional